FRANJEVCI U BJELOVARU
DOLAZAK FRANJEVACA U BJELOVAR
Bjelovarski župnik Ivan Goszl, rodom iz Daruvara, koji je u Bjelovar došao 1901., zauzet za dobro Bjelovara u duhovnom pogledu, a svjestan radi povećanog rada na župi i radi velike zaostalosti u vjerskom znanju svojih vjernika pomislio je, da u Bjelovar pozove Franjevce zagrebačke provincije sv. Ćirila i Metoda. Dogovorno s vjernicima župnik Ivan se obraća provincijala o. Rafaelu Rodiću. I ovaj je prigodom jednog prolaza kroz Bjelovar svratio k župniku i razgovarao o mogućnosti ostvarenja župnikova prijedloga. No, radi slabih financijskih mogućnosti Uprava provincije nije taj prijedlog mogla prihvatiti, ali je mogućnost ostvarenja ponude za dolazak u Bjelovar prihvaćen za kasnije. Ovo «kasnije» spriječio je svjetski rat od 1914-1918, sa strašnim posljedicama i a i rasulom Austro-ugarske monarhije (Hist. dom. str. 5)

Slijedeći zaslužan je dolazak Franjevaca u Bjelovar je rođeni bjelovarčanin dr Rudolf Vimer.
Rodio se u Bjelovaru 21, ožujka 1863., osam godina prije dokinuća Vojna krajine.Osnovnu školu je završio u Bjelovaru, a gimnaziju i maturu u Zagrebu. Teologiju je završio u Beču i zaređen je za svećenika 1885. Na čast doktora teologije promoviran je 1892. Poslije promocije Hrvatske zemaljska vlada šalje ga u Palestinu, gdje studira orijentalne jezike. Godine 1894 postaje docentom istočnih jezika na zagrebačkom sveučilištu. Dvije godine poslije putuje po Istoku radi više biblijske naobrazbe. 1896. imenovan je izvanrednim profesorom, a 1899. redovitim sveučilišnim profesorom. Rektorsku čast Zagrebačkog sveučilišta obnaša 1900-1901. Godine 1912. je već kanonik magister Zagrebačkog kaptola. Plodan je i katolički pisac a jedno od najpoznatijih djela nosi naslov «Isus Krist» - životopis Isusov izdan u tri knjige.
Bio je dobar i plemenit čovjek. Želio je da franjevci dođu u njegov grad Bjelovar. Za ostvarenje svoje želje i molbe dao je 100.000 kruna na knjižicu bankovne štedionice. Pri tom je istaknuo da je to prva cigla za izgradnju Franjevačkog samostana u Bjelovaru. Zbog tog njegovog velikodušnog dara franjevci ga i danas drže osnivačem Franjevačkog samostana u Bjelovaru.
Godine 1934. novoposvećeni nadbiskup dr. Alojzije Stepinac zatražio je od provincije sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu dvojicu svećenika koji su diplomirali i završili fakultet da ih može imenovati srednjoškolskim vjeroučiteljima u Koprivnici i Bjelovaru. Tako će gimnazijskim vjeroučiteljem biti imenovan otac Osvald Toth. On dolazi u Bjelovar u jesen 1934. godine. Na stanu će u početku biti kod tajnika gimnazije g. Šalića, dok nije našao stan kod dobre katoličke obitelji Višinka, kojima je bio posebno zahvalan. Za Badnjak 1934. preselio se u u bolnicu jer je postao i dušobrižnik bolnice Uz službu na gimnaziji i u bolnici o. Osvald je prema mjesnom običaju vršio i službu vojnog svećenika za vojnike, kojih je u Bjelovaru bilo razmjerno malo od 20 do 40.

Godine 1935. kupljeno je zemljište za izgradnju samostana i crkve. Drug dan nakon proslave blagdana sv. Franje 5. listopada započeli su pripremni radovi na gradilištu. Već 10. prosinca završeni su građevinski radovi, a 15. prosinca je održana «gliha» u susjednoj gostionici, gdje su za vrijeme radova stanovali graditelji Franjo John i Leonard iz Cernika.

Kad su zidovi bili gotovi, tesarska radnja Hlubocky privremeno je podigla drveni toranj, 15 m visok, a franjevački samostan iz Zagreba j ustupio Bjelovaru jedno zvono. Zvono je stiglo 2 dana prije Božića, a na Badnjak prvi put se oglasilo o podne u pozdrav Gospi. U svetoj božićnoj noći 1935 u crkvi gradilištu služena je polnoćka. Tek u svibnju 1936. započet će u kapeli svibanjske pobožnosti. Uz dr. Rudolfa Vimera i mnoge dobročinitelje crkve i samostana, valja spomenuti i dobročinitelja Ivana Pavilu koji je sam isplatio sav dug koji je preostao nakon izgradnje samostana i crkve. Evo što će kroničar zapisati u kućnoj kronici o prvim godina postojanja samostana: «bjelovarski se samostan s prvom može nazvati kuća Božje providnosti u materijalnom i moralnom pogledu. Samostan u Bjelovaru za četiri godine svog postojanja od 1935-1939. proživljava neke vrsti vrijeme sv. oca Franje u početku Reda. Ovaj naime grad i okolica susreću doseljenu braću Franjevce s velikim moralnim pijetetom i omogućuju im život u neku ruku potpunom materijalnom i moralnom opskrbom. Bilo je dana, kad su nam građani na rukama donosili drva, hranu svake vrste: meso, jaja , kruha i vina. Grad nam je dao u tri navrata po dva hvata drva i jednom 10 metara ugljena. Tvrtka Bela Bürger, dotično povjerenik Fleischhauer Franjo rekao je da nam bez ikakvih kamata s najviše mogućim popustom daje materijal i za pola milijuna. Taj je čovjek doista održao časnu riječ te nam je mnogo išao na ruku u svemu. On je Židov, ali ovome je samostanu neobično mnogo pomogao. Bog mu plati! S ovim povjerenjem, naravno, samostan bi se mogao i zlatom obložiti. Mislim, da će i u buduće sačuvati ovaj moralni pijetet tako dugo, dok u svojim zidinama sačuva duh svetog franjevačkog opravila život siromašan, čist i Bogu mio»

Provincijska uprava je odredila da se bjelovarski samostan nazove: Samostan sv. Antuna Padovanskog, a crkva stavi pod zaštitu Sveca čitavog svijeta – u čast sv. Antuna iz Padove.

ŠANTALAB Rok fra Sebastijan (1913-1945) bio je duhovni pomoćnik i vjeroučitelj u Bjelovaru, svojim predavanjima nije se svidio pojedinim komunistički nastrojenim učenicima i učenicama, koji su po dolasku partizana u Bjelovar tražili njegovo uhićenje. Uhićen je navečer 14. 06. 1945; među ostalim teretilo ga se da je kvario na svojim predavanjima mladež; ubijen je vjerojatno 20. srpnja 1945. u šumi Lug u blizini Bjelovara, i tu je pokopan. Ubijen je u 32. godini života.

Mali Rok je rođen 21. srpnja 1913. u Crkovcu kod Kamenice u Hrvatskom Zagorju u težačkoj obitelji od oca Vida i majke Terezije rođene Šantalab. Prije stupanja u Franjevački red u Kamenici je završio pučku školu i šest razreda gimnazije na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Varaždinu. Prigodom stupanja u Franjevački red (1933.) na Trsatu dobiva redovničko ime: fra Sebastijan.

Poslije uspješno završenog novicijata nastavio je srednjoškolsko školovanje na Franjevačkoj gimnaziji u Varaždinu. Nakon ispita zrelosti (1936.) studirao je teologiju u Schwazu u Austriji i na rkt bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Za svećenika je zaređen u Salzburgu (1939.).

Vojni rok služio je u domobranskoj bolnici u Sarajevu (3. I. 1941- 10. IV. 1941.). Diploma o svršenom teološkom studiju izdana mu je na rkt. bogoslovnom fakultetu u Zagrebu (2. VIII 1941.).

Kao svećenik djelovao je u pastoralu u Zagrebu (1941.), kao duhovni pomoćnik župe Svete Obitelji i vjeroučitelj šegrtske škole; Virovitica, (1941-1942), vjeroučitelj državne realne gimnazije: Bjelovar, (1942-1945) vjeroučitelj državne realne gimnazije.

Početkom god. 1945. uslijedila je evakuacija iz Bjelovara. Svi su činovnici i intelektualci posebnim vlakom morali napustiti Bjelovar. U mjesecu travnju Bjelovar su napustili o Jujo Lojan i o. Sebastijan Šantalab.
Odmah po svršetku Drugog svjetskog rata o. Lujo Lojan i o. Sebastijan Šantalab vratili su se u Bjelovar.
U to vrijeme gotovo za svakog katoličkog svećenika u Hrvatskoj vladala je životna opasnost zbog nadolaska Jugokomunista. Za o. Sebastijana Šantalaba postoje dvije verzije po čemu se može naslutiti da mu je prijetila životna opasnost.

Prema verziji svećenika Matije Vlahovec, u to vrijeme kapelana u Bjelovaru, upozorio je o. Sebastijana, kad se vratio u Bjelovar, neka pobjegne iz Bjelovara jeer mu spremaju zlo. O. Sebastijan kao kateheta u gimnaziji nije se svojim katoličkim stavom i učenjem svidio nekom učeniku, vjerojatno skojevcu. Taj je učenik po dolasku jugokomunista u Bjelovar počeo rovariti protiv o. Sebastijana. O. Sebastijan pak je bio uvjeren da nije ništa skrivio i odlučio je ostati u bjelovarskom samostanu.

Prema drugoj verziji jednom prilikom se kao profesor na gimnaziji u Bjelovaru «zamjerio jednoj svojoj komunistički usmjerenoj učenici koja ga je iz mržnje i osvete optužila 1945. i zatražila glavu svog vjeroučitelja.»

Uvečer, 14. VI 1945. o. Sebastijan je uhićen i odveden u zatvor. Prigodom ispitivanja bio je optuživan od izvjesnog Ivana Golubića da je u Bjelovaru nastojao organizirati ustaško-križarske terorističke grupe, a po nagovoru svog provincijala o. Modesta Martinčića.

S ocem Sebastijanom Šantalabom zatvoren je bio i gosp. Ivan Pintarić iz Garešnice. Ivan Pintarić dao je o. Svetislavu Krnjak, tadašnjem župniku i gvardijanu župe i samostana sv. Antuna Padovanskog u Bjelovaru izjavu, koju je 23. siječnja 1997. o. Svetislav ovako izrazio u pismenom obliku:

«Gospodin Ivan je bio u ćeliji s patrom Sebastijanom Šaantalab u bjelovarskom zatvoru 1945. negdje u lipnju – srpnju. S njime je bio u ćeliji nekoliko dana, a bilo ih je oko 6-7 osoba. Razgovarali su o čemu ih sud tereti. On je naslućivao da će ga ubiti. Optuživali su ga da je kvario omladinu. I drugi su čekali da će ih ubiti. Svi koji su bili u ćeliji oca Sebastijan ih je ispovijedio i odriješio.
Ivan je kasnije kad je izišao iz zatvora nakon 5 g. i 7 mjeseci razgovarao je s mladićima koji su protiv Sebastijana svjedočili. Oni su mu rekli da Sebastijan nije vrbovao protiv vlasti njih, ali su to morali kazati pod prisilom i obećanjem da će biti pušteni. Prezimena tih mladića su spomenuta u presudi.»

GASSMANN , Vendelin o. Ferdo (1914-1946) U Bjelovaru je bio predstojnik samostana te profesor fizike i matematike na bjelovarskoj gimnaziji; po dolasku jugokomunista u Bjelovar optužen je da je bio agent gestapoa i odmah okvalificiran kao «zločinac»; čak je u dva navrata uspio pobjeći iz zatvora ali je nanovo bio uhićen i osuđen na smrt strijeljanjem. Strijeljan je u bjelovarskom zatvoru 28. XI. 1946. u 16. sati, a prije izvršenja kazne o Anzelmo Banić, uspio je doći do njega i podijeliti mu sakramente umirućih. Te iste noći tijelo mu je prevezeno na bjelovarsko groblje sv. Andrije i tu pokopano uz ogradu groblja. Strijeljan je u 32. godini života.


Od 30. IX 1962-8. IX 1969. franjevci iz Bjelovara upravljali su župom u Kapeli. jer se tamošnji župnik razbolio i postao je nesposoban za vršenje pastoralne službe

Dana 27. VII 1980. dekretom nadbiskupije zagrebačke gosp. Franje Kuharića osniva se franjevačka župa u Bjelovaru. Prvim župnikom imenovan je o. Stanko Banić koji je iz Karlovca stigao u Bjelovar 20 kolovoza 1980.

Otac Stanko, Đuro Banić, rođen je 13. veljače 1917. u Gračanima, župa Remete. Gimnaziju je svršio u Varaždinu. Teologiju je studirao u Zagrebu, Stupio je u franjevački novicijat 11. kolovoza 1934, svečane zavjete položio 13. kolovoza 1938., a zaređen je 3 kolovoza 1941.
Apsolvirao je pedagogiju i filozofiju s hrvatskom književnošću na filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je tajnik provincijala. Nakon toga kapelan u Vukovaru, a onda župnik i gvardijan u Vukovaru od 1948-1954.
Godine 1954. postao je magister novaka u Cerniku i tu službu vršio do 1966 Nakon toga je župnik i dekan u Iloku od 1966 do 1972. Godine 1978-1980. postaje gvardijan i župnik u Karlovcu. Godine 1980. povjerena mu je služba župnika u novoosnovanoj župi sv. Antuna u Bjelovaru.

Aktivan župnik župe sv. Antuna Padovanskog bit će od 1980-1996. godine. Preminuo je u Bjelovaru 4. lipnja 2004. i pokopan je, uz sudjelovanje gotovo svih Bjelovarčana, na bjelovarskom groblju sv. Andrije.
Impressum | Statistika